- Ned Okt 20, 2019 4:37 pm
#253817
Slažem se da je Navaro "aut" što se tiče ovog izbora i da je njegov zenit većim delom bio u prethodnoj deceniji (čak mislim da je i izabran u prethodni tim decenije).
Mislim da ni BB nema neke veće šanse, pre svega što je 2 sezone igrao u timu bez jačih ambicija u EL (2012-2014) a zatim relativno kratko (u odnosu na Ljulj-Real ili Spanulis-OLY nivo) u timu koji je bio u vrhu.
Pokušaću da dokučim najbolji sastav po kriterijumu što više vrhunskih sezona, tj finale/titula nivo, kao i neki prepoznatljiv (dominantan) stil igre ekipe u kojoj su igrali a koji je trajao.
Taj kriterijum po meni ispunjavaju Olimpijakos, Real Madrid, CSKA i na kraju Fenerbahče.
Dakle:
Olimpijakos ima 2 titule (2012 & 2013) i dva finala (2015 & 2017);
Real Madrid ima 2 titule (2015 i 2018) i 2 finala (2013 i 2014);
CSKA ima 2 titule (2016 i 2019) i svaki F4 što i nije mnogo bitno;
Fener ima titulu (2017) i 2 finala (2016 i 2018).
Dakle, po meni u uži izbor ulaze samo igrači ovih timova iz ovih perioda, što negde (po meni opravdano) izostavlja igrače koji su imali individualno sezone za svaki respekt ali u manjim klubovima (Šved, Marjanović) ili u top klubovima (Dončić, Kirilenko) ali sa kratkim trajanjem.
Na 1 bih stavio Ljulja, najveća konkurencija mu je svakako Teodosić (koga volim ko brata) ali ipak kad bih bio trener i snosio odgovornost za izbor između njih dvojice uzeo bih Ljulja.
Milion rešenih mečeva u Realu, prelepa košarka cele decenije, jedna MVP sezona, dve titule EL, nestvaran balans odbrana-napad (kako je samo jurio Spanulisa u onom finalu 2015 a onda demantovao sve da je "odbrambeni specijalac" i naredne sezone uzeo MVP nagradu ).
Teodosićevu konfliktnu ličnost, sitne (ali česte) povrede kao i priličnu nevoljnost a i nemogućnost za igranje vrhunske odbrane kao i kraći staž u EL od Ljulja bih uzeo kao otežavajuće okolnosti.
Na 2 Spanulis bez razmišljanja, dve titule i dva finala sa skromnim sastavom kao i trajanje (praktično ta era OLYa je trajala od 2011 do 2017) je nešto što nema nijedan drugi kandidat.
Na 3 je nezgodna situacija, po nekoj logici i konkurenciji na bekovima ovde bi trebalo staviti još jednog beka (pogotovo što ponuda na 3 baš i nije neka (Datome, Papanikolau, Rudy, Kalinić, Kurbanov
)).
Tu bih stavio De Koloa, bez posebnog obrazloženja, čovek je prosto obeležio deceniju, kako sa dve titule tako i sa nestvarnim brojkama, naročito procentima.
Na 4 se kolju Printezis i Rejes pomalo ugroženi od Bjelice, moj izbor bi bio Printezis.
Na 5 bih minimalne šanse dao Ajonu a prava bitka se vodi između Hajnsa i Veselog, obojica su po mnogo čemu atipični i doneli su nešto novo na toj poziciji u EL košarci.
Moj glas će ipak ići Hajnsu jer ima najviše titula (4) i to sa dva (koncepcijski) potpuno različita tima.
Trener Pablo Laso.
Voleo bih da čujem i vaša (obrazložena) mišljenja.
Mislim da ni BB nema neke veće šanse, pre svega što je 2 sezone igrao u timu bez jačih ambicija u EL (2012-2014) a zatim relativno kratko (u odnosu na Ljulj-Real ili Spanulis-OLY nivo) u timu koji je bio u vrhu.
Pokušaću da dokučim najbolji sastav po kriterijumu što više vrhunskih sezona, tj finale/titula nivo, kao i neki prepoznatljiv (dominantan) stil igre ekipe u kojoj su igrali a koji je trajao.
Taj kriterijum po meni ispunjavaju Olimpijakos, Real Madrid, CSKA i na kraju Fenerbahče.
Dakle:
Olimpijakos ima 2 titule (2012 & 2013) i dva finala (2015 & 2017);
Real Madrid ima 2 titule (2015 i 2018) i 2 finala (2013 i 2014);
CSKA ima 2 titule (2016 i 2019) i svaki F4 što i nije mnogo bitno;
Fener ima titulu (2017) i 2 finala (2016 i 2018).
Dakle, po meni u uži izbor ulaze samo igrači ovih timova iz ovih perioda, što negde (po meni opravdano) izostavlja igrače koji su imali individualno sezone za svaki respekt ali u manjim klubovima (Šved, Marjanović) ili u top klubovima (Dončić, Kirilenko) ali sa kratkim trajanjem.
Na 1 bih stavio Ljulja, najveća konkurencija mu je svakako Teodosić (koga volim ko brata) ali ipak kad bih bio trener i snosio odgovornost za izbor između njih dvojice uzeo bih Ljulja.
Milion rešenih mečeva u Realu, prelepa košarka cele decenije, jedna MVP sezona, dve titule EL, nestvaran balans odbrana-napad (kako je samo jurio Spanulisa u onom finalu 2015 a onda demantovao sve da je "odbrambeni specijalac" i naredne sezone uzeo MVP nagradu ).
Teodosićevu konfliktnu ličnost, sitne (ali česte) povrede kao i priličnu nevoljnost a i nemogućnost za igranje vrhunske odbrane kao i kraći staž u EL od Ljulja bih uzeo kao otežavajuće okolnosti.
Na 2 Spanulis bez razmišljanja, dve titule i dva finala sa skromnim sastavom kao i trajanje (praktično ta era OLYa je trajala od 2011 do 2017) je nešto što nema nijedan drugi kandidat.
Na 3 je nezgodna situacija, po nekoj logici i konkurenciji na bekovima ovde bi trebalo staviti još jednog beka (pogotovo što ponuda na 3 baš i nije neka (Datome, Papanikolau, Rudy, Kalinić, Kurbanov
Tu bih stavio De Koloa, bez posebnog obrazloženja, čovek je prosto obeležio deceniju, kako sa dve titule tako i sa nestvarnim brojkama, naročito procentima.
Na 4 se kolju Printezis i Rejes pomalo ugroženi od Bjelice, moj izbor bi bio Printezis.
Na 5 bih minimalne šanse dao Ajonu a prava bitka se vodi između Hajnsa i Veselog, obojica su po mnogo čemu atipični i doneli su nešto novo na toj poziciji u EL košarci.
Moj glas će ipak ići Hajnsu jer ima najviše titula (4) i to sa dva (koncepcijski) potpuno različita tima.
Trener Pablo Laso.
Voleo bih da čujem i vaša (obrazložena) mišljenja.
AJMO BRACO UZET AMERE


